Zvuči kao urbana legenda: autor i bivši policajac bili su na odmoru kada su mu prišla dva policajca izvan dužnosti koji su ga zamolili da pogleda broj ljudi koji se vode kao nestali u sustavu nacionalnih parkova. Oni su se previše plašili odmazde da se pojave u uniformi i tražili su da nacionalni park u kojem rade i vremensko razdoblje u kojem su upoznali autora ostanu u tajnosti.

Slučajevi koje je pronašao bili su dovoljno čudni i brojni da je čovjek David Paulides napisao šest svezaka djela u kojima je dokumentirao te fenomene. Knjige, zvane Nestao 411 serije, istražite što Paulides naziva 'misterioznim nizom svjetskih nestanaka prkoseći logičkim i konvencionalnim objašnjenjima'. Iako Paulides nije najcjenjeniji izvor (on je ujedno i kriptozoolog, proveo je godine istražujući Bigfoota), ali njegovo istraživanje postavlja pitanja koja bi nikoga mogla zapitati.

Na primjer, zašto je tako neobjašnjiv popis ljudi koji trenutno nedostaju u nacionalnim parkovima?



Služba nacionalnih parkova nema bazu podataka u kojoj bi se pratili nestali ljudi u sustavu. Zbog toga nitko ni ne zna koliko ljudi trenutno nedostaje u parkovima. Postoji i sam broj slučajeva nestalih osoba koji bi se mogli smatrati posebno 'čudnim'. Nekoliko primjera:

Lillian Carney

(*) Lillian je bila iz Masardisa, Maine, koji je 15 milja zapadno od kanadskog ukrcaja i okružen jezerima, rijekama i jezercima. 6 godina. Nestala je 8. kolovoza 1897. u podne.

(*) Lillian i njezini roditelji otišli su u berbu borovnica. (Ljudi koji nedostaju dok beru bobice, tema je ovih slučajeva.) Tamo su bili kratko vrijeme, a roditelji su rekli da je ona upravo nestala.



(*) Tražili su sat vremena i priskočili neke ljude u okolicu da pomognu.
Sljedećeg jutra tamo je bilo 200 tragača koji su pozvali Lillian. Paulides je rekao kada pretraživači traže nekoga, zovu ime osobe, kažu da je njihov prijatelj i da su tu da pomognu. Paulides je rekao u slučajevima koji nedostaju 411, pretraživači nikada ne dobiju odgovor, što je čudno ako su ljudi izgubljeni, hladni ili gladni.

(*) U utorak oko 300 stanovnika stiže u potragu, a u 10 sati ujutro ju je pronašao tip po imenu Burt Polland (ne znam je li to točno napisano), negdje između dva i tri kilometra od mjesta gdje su je roditelji posljednji put vidjeli. U članku nije bilo puno detalja o tome gdje su je pronašli.

(*) Dok Lillian nije puno rekla, dala je zanimljivu izjavu: 'sunce je sijalo svo vrijeme dok sam bio u šumi.' Paulides je rekao da je to čudno što će 6-godišnjak reći. Vrijeme je u novinskom članku navedeno kao djelomično oblačno, a vani je provela dvije noći i nestala je 46 sati.



(*) Sugovornica je komentirala da ona mora referencirati nešto da bi rekla nešto takvo i rekla dok je ona to opisivala kao sunčevu svjetlost, možda i nije bilo. Također je rekao da za to razdoblje nećete naći takvo područje s vrlo svijetlim umjetnim svjetlima.

John Doe

John Doe je trogodišnji dječak koji je nestao u blizini Mount Shasta u 18:30, a pronađen je kasnije u 23:30. Ovako je prepričao svoje „nestalo“ vrijeme:

Priča priču da je odveden u pećinu za koju misli da je pod zemljom.
Kaže da zna da je vani mrak, ali kad sam u špilji mogao vidjeti ulaz, a vani je svjetlost.

Rekao je da je sa ženom koja izgleda poput njegove bake, a mislio je da je to njegova baka.

U pećini je vidio i druge stvari koje izgledaju poput ljudi, ali to su roboti koji se ne kreću.

Nakon nekog vremena shvati da žena nije njegova baka, iako je lijepo s njim i pristojno. Zaključuje da je robot. Rekao je da iz njezine glave dolazi neko neobično svjetlo.

Počela se gurati, izvadila je neki ljepljivi papir i stavila ga na zemlju te ga zamolila da se obruši na njega. Rekao je da ne mora ići, a ona se naljutila. Rekao je da je vidio malo puške i stvari po obodu špilje, a na njima je imala prašina.

Steven Kubacki

Slučaj slučaja Stevena Kubackija, koji je nestao 15 mjeseci, a zatim se probudio u polju noseći različitu odjeću.

(*) U veljači 1978., Steven, učenik u vrijeme učenja njemačkog jezika, nestao je u oblasti Michigan u SAD-u - području poznatom kao 'Veliki jezero Trokut', o kojem piše u knjizi Jaya Gourleya (6 ) koji govori o nestancima stotina brodova, čamaca i zrakoplova. Paulides je rekao da je to sjajna knjiga.

(*) Steven je rekao da ide skijati.

(*) Pronašli su njegove skije i stupove na plaži Michigankog jezera i tragove leda koji vode do jezera. Preletjeli su preko njega. Činilo se da otisci stopala prestaju.

(*) Pronašli su njegov ruksak na istom općem području.

(*) 5. svibnja 1979., 15 mjeseci kasnije, Steven je prišao očevim vratima i rekao da se ne sjeća puno.

(*) Probudio se u Pittsfieldu, 40 milja od očeve kuće, ležao na livadi odjeven u odjeću koja nije bila njegova.

(*) Imao je malu torbu pored sebe s kartama, koje nisu bile njegove

(*) Tamo gdje se probudio bilo je 700 milja od jezera Michigan.

(*) Novinari su ga pitali hoće li razgovarati s nekim. Rekao je da to ne treba, jer nema psiholoških problema.

(*) Nakon 1983. Steven je magistrirao lingvistiku i doktorat iz kliničke psihologije.

pismo mojoj prvoj ljubavi

Paulides je stupio u kontakt s njim. Steve nije odgovarao na njegove pozive ili e-poruke.

Postoje i ljudi koji su se samo prijavljivali neobičnim incidentima u parkovima:

- Irački ratni veteran koji je pisao o tome kako misli da ga je gotovo 'oteo' iz parka.

- Žena i njen sin koji su tri sata 'nestalog vremena' dok su na stazi.

- Pripovijest druge žene da se našla 'na drugom mjestu nego što je bila', dok je pješačila 'Otprilike 3/4 milje u pješačenju po dobro označenoj stazi, prešla sam možda pet stopa staze da pogledam priloženi jarko obojeni znak do stabla koje je davalo ime nacionalnoj šumi u kojoj sam se nalazio. Pročitao sam znak, okrenuo se da bih se vratio na stazu i doslovno staza nije bilo. '

- Još jedan veteran koji prepričava bizarno iskustvo planinarenja u parku sa sinom:

'Kad sam pogledao unatrag, primijetio sam da je staza kojom sam hodao izgubila svaki osjećaj poznavanja. Bilo je drveća koja nisam vidjela, određenih biljaka za koje sigurno nisam bila ranije, itd. Ali bez obzira na to, zadržala sam se i smirila se duboko u šumi da vidim što stvara taj zvuk koji pukne. Pregledao sam područje i nisam vidio nijednog životnog oblika, ali iz nekog razloga su mi se oči počele fiksirati na posebno nervozan mračni dio šume. Iz bilo kojeg razloga, cijelo mi se tijelo počelo začepiti, a svako je zvono u mojoj glavi zveckalo. Koliko god se trudio usredotočiti se na ovu tamnu mrlju, nisam mogao vidjeti sranje. Imao sam najčudniji osjećaj da mogu vidjeti pojedine grane i biljke detaljno, ali nisam se mogao usredotočiti na scenu u cjelini. Bilo je super mutno. Osjetio sam i kako se moj mehanizam borbe ili bijega prelama između dviju odluka brže od novca u bacanju novčića. '

Drugi kažu da uopće nema ništa tajanstveno u vezi s nestancima, da je normalno da ljudi padnu s litice, utope se ili pojedu medvjedi. Nacionalni parkovi, kao i mnogi drugi sustavi u našoj vladi, ogromni su i ne komuniciraju uvijek jedni s drugima (zbog čega ne postoji baza podataka koja bi sadržavala popis svih nestalih ljudi). Drugo objašnjenje neobičnosti nestalih ljudi je 'ponašanje izgubljene osobe', tipično ponašanje za ljude koji vjeruju da su izgubljeni nije uvijek ono što mislimo Treba li biti.

Iako postoji mnogo zabrinjavajućih slučajeva, ako kopate dovoljno duboko, isto vrijedi i za slučajeve nestalih osoba uopće. Svijet je zastrašujuće mjesto puno misterija na koje nikad nećemo znati odgovor.