Želim da to budete vi. Dokle god je to moguće. Jer dok nam nije ponestalo sreće. Jer sve dok svemir ne odluči reći drugačije. Jer možda najduže što znamo. Koliko dugo zauvijek znači za nas. Želim da to budete vi.

Ali prokletstvo; Stvarno želim da to budete vi.

Molim vas, dopustite nam da jebeno trajemo.



Provedimo jutro i sve noći koje još moramo podijeliti.
Budimo potpuno normalni, a opet ludi na neke lude načine koje nitko ne može razumjeti.
Dođite na zabave koje još moramo slaviti. Osjetimo osamljene noći.
Sanjajmo o prostorima i teško nas šamarimo odgovornosti i život.
Javite nam dobru glazbu i prekrasan film po kojem ćemo se sjetiti.
Borimo se s time kako ponekad možemo biti tako teško voljeti.
Postanimo čudni.
Osjetimo kišu na putu kući. Neka naše jakne uvijek znaju na što mirišemo.
Da vidimo New York, da vidimo seoske ceste.
Izrazimo neizgovoreno.
Potražimo u očima jedno i drugo ono nemoguće.
Budimo umorni od svog rada, neka nas toliko zasiti dana, neka na kraju budemo sretni.
Dajte da nam život vrijedi nakratko.
Nađite magiju u svakodnevici, a sreću u najsitnijim stvarima.
Naučimo kako nositi srce na rukavu.
Neka ima svoj vlastiti svemir.
Obiđite tisuću posjeta našem omiljenom restoranu niz ulicu, da ga napokon označimo kao naš mali dragulj.
Napravimo od sebe jedan od drugih dom.

Da vidimo neviđeno.
Budimo mladi i nemirni.
Neka nam je san tako velik i lijep.

Ostanimo.
Neka traje.
Budimo ono što smo htjeli biti.