Eto, rekao sam. Nikad neću imati bedreni jaz ili most u bikiniju ili bilo što drugo što se čini bogatstvom samo genetski blagoslovljenog. Neću imati vremena raditi za beskrajne sate dnevno, niti ću se ikada odreći svojih nutela i maslaca od kikirikija. Na ovo otkrivenje naišao sam u središnjem trenutku svojih putovanja, a to mi je drastično povećalo sreću od tog trenutka naprijed.

Nisam bila uvijek oslobođena okova koncepta ljepote masovnih medija. Bio sam plivač većinu svog života, a bavljenje atletikom dio je moje prirode. Iako nikad nisam imao ozbiljan problem sa samopouzdanjem, prolazio sam fazu u kojoj sam bio opsjednut radom dva, tri, četiri sata dnevno - težeći 'elegantnim' rukama i nogama koje nikada neću dostići.

Tek otprilike dva tjedna u mojoj europskoj avanturi shvatio sam da sam poludio zbog smisla kako raditi tijekom putovanja. Svjestan sam da nisam prvi putnik koji se suočio s ovom dilemom. Upoznao sam prijatelje koji su rano napustili svoje europske avanture jer je rješavanje problema s istrošenošću tijela bilo previše. Nisam želio biti ta osoba



ne mogu ništa učiniti

Kad bih imao slobodnog vremena između nastave i samostalnog putovanja, dugo bih se vozio po našem malom gradu kroz švicarske Alpe. Siguran sam da biste mislili da imam najnevjerovatnije stavove na cijelom svijetu, da je to bila najslikanija vožnja. Ali bio sam previše fokusiran na vožnju određenom količinom prijeđenih kilometara u određenom vremenu kako bih preuzeo prekrasne poglede. Bio sam spreman za povratak prije večere u dovoljno vremena da odradim ab krug. Ludo, zar ne?

Izuzetno se sjećam razgovora s mamom, a ona me podsjetila da sam u Europi bila samo kratko vrijeme. Ne bih se trebao brinuti zbog posljedica toga što u slobodno vrijeme nisam imao teretanu. Postoje namirnice koje neću moći kušati svakog dana kod kuće. Postoje jedinstvena piva i vina koja neću imati luksuz konzumirati svake večeri. Tada sam i tamo odlučio da u potpunosti cijenim i uživam u svom vremenu u Europi u svim aspektima koje sam mogao. Koliko je kilograma lako izgubiti kod kuće u usporedbi s uživanjem u kolutića steina u Hofbrauhausu, francuskom pladnju vina i sira, izvrsnoj švicarskoj čokoladi koja se može naći na svakom uglu? Jednostavno nema usporedbe

Umjesto da se jadno provlačim stazama, provodio sam sate istražujući i šetajući švicarskim Alpama - slikajući se, hranim lampe, igrao košarku s lokalnom djecom, zaustavljao se za izletom željezničkim prugama. Pustolovno sam kušao hranu, pivo i vina iz svih krajeva. Besramno sam kupio čokoladne kroasne gotovo na svakom željezničkom kolodvoru na kojem smo se zaustavili. I volio sam svaku sekundu toga.



Jednom kad sam donio odluku da uživam u životu, uživao sam u mnogo većem broju nego u samo hrani. Uživao sam u europskoj kulturi. Uživao sam u društvu kojim sam se okružio. Bio sam pun života i avantura.

Nijednom nisam upoznao nekoga izvan Sjedinjenih Država koji je razgovarao o tome koliko su komada kruha pojeli toga dana, da li bi trebali ići na desert, ako su radili svoj 'tri's' i 'bi's'. Za većinu, oni jednostavno ne stavljaju tako visoku vrijednost u 'savršeno' tijelo. A za one od vas koji su putovali, jeste li redovito viđali brojne mještane koji imaju prekomjernu težinu u Europi? Vjerojatno ne. Hodaju svuda, imaju svježu hranu i cijene dobro zaokružen život.

U Europi, ne ideš na 'večeru'. Dijelite obrok. Dijelite tapas i vino, priče i smijeh i sjećanja. Zajedno dijelite jedno iskustvo. Vjerujem da je to istinski simbol njihove vrijednosti kulture i ljubavi.
Ne samo da sam svoja dvomjesečna putovanja napustio s pozitivnijim, utemeljenijim, sretnijim i svjesnijim razmišljanjima, nego ni više nisam osjećao želju da forsiram stvari kakve nismo trebali biti.



U ovom konkretnom slučaju, znao sam da moje tijelo nikada neće biti vitko, plesačko tijelo koje sam oduvijek željela. Oduvijek sam bio sportaš i zahvalan sam na disciplini i odlučnosti što sam stekao tijekom toliko godina natjecanja. Ali trebalo mi je neko vrijeme, kao što vidiš, da shvatim da ne mogu prisiliti tijelo koje nisam trebao imati. Čujem to stalno, bilo da se radi o internetu, u časopisima, u svakodnevnom razgovoru, kako bismo trebali imati jaz između bedara, bikini most, 'mršavu' ruku. Za one od vas koji nisu bili blagoslovljeni tim genima, možete shvatiti koliko to frustrirajuće može biti.

Putovanja su me naučila više lekcija nego što bih mogla započeti blog o tome. Ali ako postoji jedan koji je značajno utjecao na moje svakodnevne navike i stavove, to je ovo:

Na kraju dana, neću se sjetiti kako sam izgledala dok sam putovala. Ako ništa drugo, gledao sam ratchet 90% vremena. (Duga vožnja vlakom u ljetno doba to će vam učiniti.) Sjetit ću se osjećaja 'leptira u vašem trbuhu' dok sam skakao s te litice u Hrvatskoj. Sjetit ću se (lagano) plesati na 'Sretno' sa dvadeset kolega iz razreda u Top Pubu u švicarskim Alpama. Sjećam se da sam divljao ulicama Dublina u božićnom džemperu.

Znate čega se ne sjećam? Nema jaz u bedru.

Zato za ljubav prema svemu prirodnom u ženskom tijelu prihvatite tko ste fizički. Ako imate malo sreće, uvijek ću vam ljubomorno pljeskati zbog ljuljanja onih disko hlača American Apparel. Ali ako niste, nemojte se spustiti. Ostanite zdravi i aktivni. Duboko udahnite i pogledajte svoje lijepe prijatelje, obitelj i okoliš koji vas okružuju. I uživajte u životu, u svim njegovim ljepotama, tragedijama, smijehu i suzama. Uživajte u svom svakom trenutku jer svaku sekundu koju provedete želeći da imate nešto što vas ne uskraćuje za još jednu sekundu sreće.