Sigurna sam da naslov ovog članka automatski reinkarnira scenu iz Nekoliko dobrih ljudi kad lik Jacka Nicholsona vrišti 'Želiš istinu ?! Ne možete PRONAĆI istinu!

Eto, takav je život.

Slušajte, dat ću vam istinu na trenutak, i reći ću vam da već nekoliko godina pokušavam ovu čitavu stvarnost, a da budem ČESTITA, to me je apsolutno nigdje. Ionako ne s vezama.



Nitko ne želi čuti istine o odnosima odmah od početka. Očito, svi želimo čekati GODINE da dođemo do istine o stvarima, a onda kad to učinimo, na kraju otkrijemo istinu jedni o drugima, mi smo tako razočarani i tako veza prestaje ako ne možete prihvatiti te istine.

Zašto trebamo znati svaki detalj o automobilu koji kupujemo, o kući u kojoj ćemo skinuti 20-godišnju hipoteku, pregledati li te stvari, ali prepuštamo odnosima (istinski važnim stvarima u našem životu) pasti na put? Čega se bojimo?

Međutim, iskrenost prema sebi i prema drugima pomogla mi je u jednom području. U potpunosti se opraštam govoreći laži ako će to spasiti nekoga da ne bude povrijeđen. Međutim, osim toga, to je zaista beskorisno. Ako, naravno, imate malo dijete koje postavlja neodoljivo pitanje poput 'što se događa nakon što umremo'? Zatim lažete, ili bolje rečeno, napravite bajku o svemu što je dobro ili ispričajte svoje iskreno uvjerenje Bogu o onome što se događa nakon smrti, a to nije lažna laž, već mišljenje.



Moj problem je ovo; ljudi ne žele čuti istinu

Naše društvo je izgrađeno na laži. Temelje se na istini o stvarima iz više razloga, političkog dobitaka, moći, popularnosti, novca. To, naravno, izostavlja raspravu o prirodi i znanosti (koju ćemo ostaviti još jedan dan).

U životu sam pogriješila

Vrlo kontroverzna istina je da nitko ne zna što se događa nakon što umremo. Nitko ne zna da li postoji Bog, nitko ne zna te stvari, a ako to tvrde, oni lažu. Ako uzmemo dalje, nitko stvarno ništa ne zna. Problem je u tome što, suočeni s tim neistinama u životu, možemo IZBORITI vjerovati im ili ne.



Zašto onda, vjerujemo li da laže češće nego ne? Zašto su laži o nama samima i o životu i o drugima u što se najčešće odlučujemo vjerovati? Društvo nam govori da trebamo gledati na određeni način, kupovati određene proizvode, da nam to trebaju. Mi ne. To nam govori da je ono što vidimo na TV ekranu stvarno! Nije. To nam govori da stvari koje stavimo u naša tijela neće naškoditi. Oni će.

Laž je da svi možemo izgledati kao modeli. Većina koristi nikad neće, ali se suočava s ovom inherentnom činjenicom nešto što jednostavno ne možemo podnijeti? Zašto prihvaćamo da naše društvo ide protiv same PRIRODE čovječanstva?

Ljudi ipak nisu monogamni, trebamo li težiti monogamiji? Trebamo se boriti protiv svake instinktivne stvari o sebi, za što? Da ublažim patnju?

Lažna uvjerenja su nešto što TREBA patiti.

Vjerujemo da nam ove stvari koje su nam ispričane misleći da su jednostavnije, radije, čine nam poništavanje patnje. GODINU uzimamo da se 'pomirimo' s našim tijelima, umovima i svojim životom, što se bilo kojim standardom može dokazati normalnim, ali postanemo depresivni kada ne možemo uklopiti se u sve veličine u svim kalupovima našeg društvo.

Društvo nam govori da nismo ništa ako ne možemo ovako gledati, ne voziti automobil, ne raditi taj posao, ne jesti to, nemamo djecu, brak i kuću. Godine provodimo vozeći se u dugovima, izgladnjujući sebe, satima po satima dobivajući postupke ili oblačimo neki način kako bi se uklopili u standard, što je u svemu praktično NEVARALISTIČKO.

Što ako je istina bila popularna? Čega se bojimo? Priznajući da smo sebični, da nismo uvijek dobrog zdravlja i da živimo osrednjim životom? Zašto je to loše? Zašto se ne možemo nositi s istinom?

Prestanite da sve druge lažete i što je još važnije, prestanite prihvaćati te laži.