Ljeto 2011., 2012. i 2013. Naši mjeseci izvučenih poljubaca i znojnih ruku spojili su se zajedno. Naš vrući tri sata dug autobus vozi do New Yorka, a drugi do Phillyja. Naši srpanj na kiši. Naši Augusts od loma srca i suza koji su nam rasli sjeme. Naši nestrpljivi pozdrav i onaj dobar pozdrav. Ljetni mjeseci uvijek su bili naši, čak i kad smo završavali.

Uvijek sam sa sobom poneo djelić vas, kamo god sam otišao. Kao kad sam ljeto proveo radeći u maloprodaji 2015. godine, u istoj ulici gdje sam vam donio čokoladne kroasane na ručak. Uvijek smo imali načina da sve ispravimo.

Uvijek si se imao prilijepiti za mene, moj saramski omotač kojeg nikad nisam želio pustiti.

A onda je došlo ljeto 2016. Prošle godine. Sjećam se da sam radio dok nisam pao. Sjećam se da sam želio da mi oduzmete bol. Želim da ispraviš moju anksioznost kroz odvod. I sjećam se da sam pomislila da ćete se razočarati u mene. Jer ne slijedim svoje snove. Za ne pjevanje u otvorenijim mikrofonima. Za rad u usranom uredskom poslu.



Ali tada sam slijedio svoje snove i sjećam se da sam te želio znati. Sjećam se da sam želio i dalje biti važan i sjećam se da sam vam želio dati do znanja da ste mi još uvijek u središtu pozornosti. Sjećam se da sam bio ponosan na tebe. Ponosni na nas. Od nekad ove ljubavi pogodila su djecu, pa sve do sada koja cvjetaju u nama. Po sebi. Čak i ako je zaudarao kao pakao.

oženjen, ali zaljubljen u nekoga drugoga citira

Tada sam se odlučio ponositi. I odlučio sam početi raditi stvari za mene. Nije za tebe.

Prestala sam s posla i slijedila sam ovaj san za koji nikada nisam mislila da mi je moguć. Napisao sam knjigu. Pisala sam pjesme dok mi srce nije iskrvarilo. Moji su prsti bili tako slobodni kad su letjeli. Kad sam pisao o tebi.



Vjenčanje od 5000 dolara

I sjećam se da ste mi rekli da ste kupili knjigu. Knjiga o nama. Sjećam se da sam se bojala da ćeš pomisliti da je to previše. Da sam bio previše. Sjećam se da sam pomislila da te i dalje jebeno volim.

A dio mene će uvijek biti. To se nikada neće promijeniti.

Ali više nisi moj saran Ne držiš se ružnih dijelova mene i ljubiš tamne misli. Nisi moj i ne mogu te više nazvati u ponoć. Ne znam tko ste sada.

Nekad sam mislio da ćeš mi nedostajati svako ljeto. Da ću se, kad god bi nebo postalo plavo i sunce sijalo do 20 sati, vratiti željeni da vas srce i ruka drže kroz sušu. Nekada sam mislio da je ljetno vrijeme kad će mi se srce raspasti.



Ali danas, večeras, prvog dana ljeta 2017, ne nedostaješ mi. A možda će, samo možda, ovaj osjećaj potrajati. A možda će, samo možda, nestati biti stvar prošlosti. I pisat ću o nečem drugom. O nekom drugom, jednog dana. I možda me ta osoba, tko god oni bili, neće ostaviti kao tebe.