Većinu vremena mogu se nositi s vašom smrću. Mogu suzdržati suze i prihvatiti da si otišao.

Prisiljavam se vjerovati klišejskim riječima koje se bacaju oko toga kako samo dobri umiru mladi i kako Bog prvo uzima svoje favorite. O tome kako je bilo vaše vrijeme i kako se sve događa s razlogom.

Ali ponekad, to srebrne obloge stav izmiče i jedino što mogu osjetiti je bijes. Povrijediti. Izdaja.



Žao mi je što ne mogu cijelo vrijeme biti jak. Da postoje dani kad dovodim u pitanje svoju vjeru. Dani kada mrzim svijet i svaku osobu unutar njega. Dani kada sam ogorčena zbog načina na koji je ispao život.

Žao mi je što ne mogu hodati okolo sa neprestanom nadom kada znam koliko je ovaj svijet usran. Žao mi je što nisam savršena. Žao mi je što u sebi nosim toliko bijesa.

neovisna muška pratnja

Ljut sam jer si ostavila svoju obitelj. Ostavio si ljude koji su i dalje trebali tvoju ljubav, glas, zagrljaje, poljupce. Ljudi koji su brinuli o vama više nego što su brinuli o sebi. Ljudi koji bi učinili bilo šta da imaju još jednu minutu s vama.



Ljut sam jer neprestano viđam te usrane ljude kako bezbrižno trče uokolo i žive desetljećima duže nego što si imao priliku. Jer dobrota u tvom srcu trebala bi ti zaraditi više dana, mjeseci, godina.

Ljut sam, jer si zaslužio bolje. Zaslužili ste slaviti više prekretnica. Zaslužio si vidjeti ljude oko sebe kako odrastaju. Zaslužio si da ostariš i mirno umreš u snu nakon devedeset godina života svog najboljeg života.

Ljut sam, jer to nije fer. Zvuči zgodno za reći, djetinjasto, ali to je istina. Ono što vam se dogodilo nije bilo fer. Ono što se dogodilo s vašom obitelji nije bilo fer. Ništa o vašoj smrti nije bilo pošteno.



Nedostaješ mi. A mrzim da mi nedostaješ jer to ne bih trebao. Trebala bih te nazvati. Morao bih moći pokucati na tvoja vrata. Morao bih te moći vidjeti licem u lice kad god poželim.

I dalje bi trebao biti ovdje, i sada mi šalješ tekstove da bih pitao kako sam. I dalje bi trebao biti ovdje, dajući mi razlog da se smijem umjesto da plačem. Još bi uvijek trebao biti ovdje, sada, živ i zdrav.

Bez obzira koliko klišeja bacilo na mene o tome kako samo dobri umiru mladi, bez obzira koliko onih izreka odlučim vjerovati da mogu pronaći neki privid utjehe, uvijek ću vjerovati da je tvoja smrt bila sranje.

Uvijek ću vjerovati da je postojala nekakva greška, da je niste zaslužili.

Uvijek ću vjerovati da ste zaslužili toliko više.